Ono što čovjeka u životu najviše motiviše su vjerovanja u njega. Jedan dio uspjeha je zapravo vjerovanje u želju za uspjehom, koju dobijamo samo kada imamo potpunu podršku svih onih koji nas okružuju. Od samog djetinjstva uvijek sam bila čudna, ljude nisam previše preferirala, izbjegavala sam ih i bježala samoj sebi, zatvarala se među četiri zida i plutala daleko u mislima. Roditelji su me često vodili psiholozima, psihijatrima u nadi da će otkriti moj problem. Mnogobrojne posjete instentima apsolutno ništa nisu otkrivale niti davale neko logično rješenje. Moju tajnu sam znala samo ja, nisam je htjela nikome otkrivati iz meni samoj nepoznatog razloga.
Možda pomalo zvuči čudno i glupavo ali jednostavno rješenje je bilo da ljude nisam volila. Sama ljudska ponuda me je zgrožavala, stvarala nervozu i nemir u meni. Iako sam i sama ljudsko biće izbjegavala sam bilo kakav vid komunikacije sa ljudima.
Kao i svaki stanovnik San Andreasa i ja sam sa osamnaest godina morala da napustim rodni dom i da se osamostalim. Kako sam dijete sa sela odlučila sam da odem u Los Santos i pokušam živjeti u nekom drugačijem svijetu, svijetu gdje ako propaneš niko ne zna jer sam grad te u startu proguta, a ne kao selo ako propadaš svi znaju još te dodatno ponižavaju i ismijavaju.
Nije bilo lako pronaći neki ekonomični stan gdje nema puno ljudi, gdje ću nastaviti da vodim svoj čudni život sama sa sobom. U blizini stana nalazila se neka zgrada. Šetajući jedan dan ulicom, razmišljajući kako da nabavim novac svratim se u zgradu da vidim šta se dešava unutra, jer za mjesec dana stanovanja nisam primjetila nikoga niti da ulazi niti da izlazi iz grade, kao da je prazna. Uđem u zgradu kad imam šta da vidim, ljudi obučeni u crno, neka čudna odjela, namrgođeni, niko nikoga ne gleda, kao da su svi u nekom svom čudnom svijetu. Zaustavi me neki čovjek, mislim da je bio portir, i objasni mi kako je to sjedište plaćenih ubica. Kroz priču sa njim dosta me zainteresirao, bio je prva osoba nakon dugo vremena s kojom sam obavila neki normalan razgovor. Pošto je i sam primjetio da me zainteresirao pričom odveo me do šefa plaćenika i upoznao sa njim. Čudan je to čovjek, nije previše komunikativan, krvoločnog pogleda i čini se da mrzi ljude, baš kao i ja. Nismo puno riječi razmjenili, upoznali smo se tek radi reda, sasvim malo popričali i na samom izlasku iz njegovog ureda zaustavio me i ponudio mi posao u njegovoj agenciji. Već godinu dana uspješno obavljam posao plaćenog ubojice, koliko ću još dugo to da radim nisam sigurna, ali što je najvažnije to je posao koji mene oduševljava i u kojem se solidno može zaraditi.
Nema komentara:
Objavi komentar