Opis jednog perioda života

Ono što nam život najviše promijeni su ljudi koji postanu sasvim slučajno dio njega a namjerno se izgube u njemu ili nestanu. Ponekada to zna biti dosta nepravedno, bolno i okrutno prema nama samima. Otkako znam za sebe okružena sam muškarcima, majku nisam ni upoznala, umrla je na porodu. Iako su me svi ti muškarci na neki način voljeli i podržavali njihova ljubav i pažnja nikada nisu bili dovoljni da nadoknade majčinu. Nakon mog rođena i majčine smrti otac i ja smo ostali sami, prosječan čovjek tridesetih godina sam sa malom bebom, dosta kritično za oboje, odselili smo se kod njegovog oca, moga djeda u Palomino Creek, selo u blizini Los Santosa. Pri preseljenju tata je morao da se odrekne svog posla, bio je agent u Federalnom birou, što ga je pored majčine smrti dosta potreslo, faktički je morao da napusti sve ono što je volio i o čemu je sanjao cijeloga života, da se zatvori u kuću poput neke domaćice kako bi se posvetio odgoju i podizanju djeteta. Djed kao svaki stariji čovjek nakon smrti supruge nastavio je samački život na koji se odavno naviknuo, mnogo teško je podnio našu prisutnost pogotovo moj plač dok sam bila još malena bebica, ali dosta se i promijenio nakon izvjesnog vremena provedenog zajedno. Ponekad mi je više pažnje posvećivao nego otac. Do osme godine u mojoj blizini nije bilo ženske osobe, jednostavno nisu dopuštali ni da mi drugarice dolaze, kojih i nisam Bog zna previše imala, i društvo mi je čak uvijek bilo muškog roda, jednostavno sam navikla. U sedmoj godini uspjela sam se zbližiti sa nekim ko me dosta toga naučio, s nekim ko je i mom ocu čak promijenio navike i ko je postao sastavni dio naših života. Nakon majčine smrti ona je prva žena koja se uspjela mom ocu da približi, ne samo njemu već cijeloj našoj porodici. Cijelo vrijeme je bila pored nas ali u isto vrijeme i daleko od nas. Bila je prva susjeda koja je mnogo puta pokušala da pomogne kada bi "upali" u neku nevolju ali i prva osoba čija je pomoć uvijek bila odbijena. Ne znam kojim čudom je otac pustio blizu sebe a onda poslije i blizu nas. Koje god čudo da je bilo u pitanju dobro nam je došlo.Ono što nam život najviše promijeni su ljudi koji postanu sasvim slučajno dio njega a namjerno se izgube u njemu ili nestanu. Ponekada to zna biti dosta nepravedno, bolno i okrutno prema nama samima. Otkako znam za sebe okružena sam muškarcima, majku nisam ni upoznala, umrla je na porodu. Iako su me svi ti muškarci na neki način voljeli i podržavali njihova ljubav i pažnja nikada nisu bili dovoljni da nadoknade majčinu. Nakon mog rođena i majčine smrti otac i ja smo ostali sami, prosječan čovjek tridesetih godina sam sa malom bebom, dosta kritično za oboje, odselili smo se kod njegovog oca, moga djeda u Palomino Creek, selo u blizini Los Santosa. Pri preseljenju tata je morao da se odrekne svog posla, bio je agent u Federalnom birou, što ga je pored majčine smrti dosta potreslo, faktički je morao da napusti sve ono što je volio i o čemu je sanjao cijeloga života, da se zatvori u kuću poput neke domaćice kako bi se posvetio odgoju i podizanju djeteta. Djed kao svaki stariji čovjek nakon smrti supruge nastavio je samački život na koji se odavno naviknuo, mnogo teško je podnio našu prisutnost pogotovo moj plač dok sam bila još malena bebica, ali dosta se i promijenio nakon izvjesnog vremena provedenog zajedno. Ponekad mi je više pažnje posvećivao nego otac. Do osme godine u mojoj blizini nije bilo ženske osobe, jednostavno nisu dopuštali ni da mi drugarice dolaze, kojih i nisam Bog zna previše imala, i društvo mi je čak uvijek bilo muškog roda, jednostavno sam navikla. U sedmoj godini uspjela sam se zbližiti sa nekim ko me dosta toga naučio, s nekim ko je i mom ocu čak promijenio navike i ko je postao sastavni dio naših života. Nakon majčine smrti ona je prva žena koja se uspjela mom ocu da približi, ne samo njemu već cijeloj našoj porodici. Cijelo vrijeme je bila pored nas ali u isto vrijeme i daleko od nas. Bila je prva susjeda koja je mnogo puta pokušala da pomogne kada bi "upali" u neku nevolju ali i prva osoba čija je pomoć uvijek bila odbijena. Ne znam kojim čudom je otac pustio blizu sebe a onda poslije i blizu nas. Koje god čudo da je bilo u pitanju dobro nam je došlo.