Nastavni sadržaj potencijalno je izvorište znanja za učenike, no sam po sebi predstavlja tek nebrojenu listi riječi i rečenica s ponekom slikom i vedrom uzrečicom na dnu papira. Naime, tek s kvalitetnim i domišljatim načinima prenošenja tog sadržaja, kako i sam Mužić (2006) tvrdi, učenici mogu doći da željenih spoznaja.
U skladu s gore navedenom problematikom, iskoristit ću pomalo neobičnu metaforu jogurta i postaviti pitanje: „Zašto jogurt, potencijalno, ima već efekt na životu pojedinca nego nastavni sadržaj?“
Naime, jogurt nam se pri konzumaciji uvijek plasira s jasnim uputstvima za upotrebu na poleđini te s opisom održavanja svježine kao i o efektima koje će proizvesti za dobrobit našeg organizma. Nastavni sadržaj, s druge strane, vrlo se često učenicima prezentira „sirov“, metodološki ne obrađen, bez popratnog, smislenog, konteksta i bez ideje na koji način bi mogao biti koristan u svakodnevnici učenika. Način prenošenja sadržaja većinom je orijentiran ka klasičnim predavačkim školskim satima, nezanimljiv i učenicima neopipljiv.
Nadalje, Finnis (2004) u svom radu spominje „Daleov iskustveni stožac“ koji navodi da ljudi zapamte 10% onoga što su pročitali, 20% onoga što čuju, 30% od onoga što oni vide, 50% onoga što čuju i vide, 70% od onoga što kažu i pisati, a 90% onoga što oni kažu ii naprave dok obavljaju zadatak.
Dakle, kako bi razumjeli određeni sadržaj učenici moraju doći u izravni kontakt s njim i upravo od te teze polazi edukacijska tehnologija Pomaže nam da personaliziramo sadržaj i doživimo ga kao osobno iskustvo.
Nema komentara:
Objavi komentar