Često puta život nam ne dozvoli da budemo ono što smo uvijek htjeli i sanjali, ne ispuni nam naše snove upravo zbog nas samih. Uvijek sam maštala o nečemu do čega je skoro nemoguće biti doći. Moji snovi su se svodili na samu jednu pomisao, na samo jednog muškarca pomoću kojeg bih ostvarila sve što si zacrtam i sve što poželim. Ono što ne dobijem uvijek me mnogo ljutilo, uvijek sam bila hirovita balavica koja nema granica i ne zna stati. Još dok sam dijete bila susjedi sam ukrala nešto novca sva sreća pa sam se uspjela opravdati. Kako su godine prolazile i samoj sebi sam postala sve nepodnošljivija.
Svoj rodni grad napustila sam sa dvadeset godina, otišla sam u Los Santos kako bih upoznala predsjednika države i stupila sa njim u neki prisniji odnos. Iz San Fierra sam otišla zahvaljujući mlađoj sestri, da mi nije posudila novce i sad bih ostala tamo, a možda bi i bolje bilo da sam ostala. Već na prvom koraku u Los Santosu upoznala sam predsjednikovog pomoćnika Antuna. Antun je bio predsjednikova desna ruka i znao je sve njegove tajnice. Upoznali smo se sasvim slučajno i nenamjerno. Prelazila sam cestu i nisam baš gledala da li ima vozila, po običaju bila sam u nekom svom svijetu, odjednom se začula jaka sirena i kao da me neko probudio tik ispred mene našlo se skupi crni automobil. Antun je izletio iz automobila sav onako ljutit jer ne gledam gdje hodam, zamalo da me nije ubio. Istog trenutka sam ga napala i posvađala se sa njim kako bih se uspjela odbranit. Zaista sam tada dobro odglumila da sam povrijedila nogu i iskoristila priliku da tražim od njega da me zauzvrat upozna sa predsjednikom kako ga ne bih prijavila policiji. Bilo je baš onako kako sam tražila.
Nema komentara:
Objavi komentar