Ludilo u pripravnosti?

Budim se često po noći i pitam se da li sam luda, jel' samo meni tako, odgovora nema, ali znam da je moj jedini nedužan u zatvoru već dvije godine.
Ni sama ne znam kako uspijeva tamo da izdrži a da ne poludi. Znamo da tamo ne pripada da je nedužan, ali ne znaju oni koji bi najviše trebali znat, ne zna policija .. Ili neće da zna.
Dok nije otišao u zatvor imala sam sve, vilu, stan, skupa auta, vikendice, jahte, sluge, ljude koji su za mene i disali, bukvlno rečeno. A sada ...
Sada nemam ništa. Živim u malenoj kućici u Gantonu, nemam čak ni prijatelja a kamoli slugu. Sve su nam oduzeli, ali baš sve. Možda je i bolje što je u zatvoru, nisam sigurna kako bi sve ovo on preživio, nisam sigurna kako će preživjeti ako ga ikada puste na slobodu.
Danas je došao i taj dan, dan kada moram da idem na razgovor za posao, jer je došlo vrijeme da skoro nemam šta da jedem. Troškovi odvjetnika, svakidašnji odlazak njemu u posjetu, za sve to treba novac koji ne raste na palmama već se mora zaraditi, što tek sada vidim. Nije ovo prvi put da idem na razgovor za posao, išla sam svugdje, probavala, ali me nisu htjeli ni saslušati do kraja, čim bih rekla za koga sam udata. Možda ću danas imati više sreće na razgovoru za posao medicinske sestre u Los Santoskoj bolnici.
Spremila sam se, pozvala taxi i samoj sebi poželjela sreću da se konačno zaposlim.
Nakon kratke vožnje u taxiu stigla sam do Los Santos bolnici, platila šoferu te se uputila ka kancelariji direktora bolnice.
Moram priznati fino me primio, uljudan neki čovjek. Nadala sam se da me neće pitati da li sam udata, niti da će me pitati za koga, jer sam se bojala da bi to moglo ponovo biti uzaludno trošenje vremena i novca. Kada sam mu odgovorila jedini do sada nije počeo da postavlja glupava pitanja tipa: da li sam sigurna da nisam učestvovala u zločinu, mislim li i dalje podržavati čovjeka koji je optužen za ubistvo, kako mogu sa monstrumom biti u braku ... Već je nastavio normalni razgovor o meni a ne o mom mužu. Kada me sve ispitao rekao mi je da ostavim podatke kod njegove pomoćnice. Nakon što sam uradila kako mi je rečeno uputila sam se ka kući, pješice, nakon dugo vremena. Kako nisam navikla pješice hodati trebalo mi je malo više vremena da stignem kući. Kako je vrijeme odmicalo polako je prošao i ovaj dan. Cijelu noć sam provela neprospavano, da bi me telefon probudio oko osam sati ujutro. Prvo sam bila ljuta što me neko tako rano budi a onda sam se obradovala kao nikada do sada u zadnje dvije godine. Javili su mi da sam dobila posao medicinske sestre i da u deset sati dođem na posao.
Moj život je od tog trenutka dobio jednu svjetlosnu boju, boju nade.