Ne razumijem zašto svijet mora biti crn ili bijel, zašto ljudi uvijek ili imaju sve ili nemaju ništa? Kako to da se nemože imati sve onoliko koliko ti je dovoljno, ljubav, novac, porodica, prijatelji, posao, sve to ili imaš ili nemaš. Što je najgore u svemu tome nema zlatne sredine i ne biraš sam već ti drugi izaberu i presude.
Odrasla sam u Palomino Creeku, selo u blizini Los Santosa. Napušteno mjestašće bez tračka nade, ostali su starci i mi, donekle mladi koji tražimo spas iz ovog siromaštva, bijede i pakla. Svi smo svjesni da živimo bijedničkim životom i da smo samo igračke turistima koji posjete naše otrcano mjesto par puta u godini. Kada vidim gdje radim i kakvim životom živim gadim se samoj sebi. Niko osim mene i "mojih cura" ne zna kako je to kada svaki dan ustaješ u šest sati, u sedam već čistiš hotele i kuće nakon što je neki turist tu proveo noć sa jednom od svojih ljubavnica. Niko ne zna kakav je osjećaj kada nakon čišćenja "đubreta" odeš u noćni bar i počneš se spremati da možeš nastupiti kao vrhunska plesačica bez ponosa i srama. Gadno je to kada izađeš na pozornicu u prozirnom kostimu, kada te po stražnjici plešću odvratni starci koji ti zasigurno mogu biti roditelji, dopustiš mu da te pljesne u nadi da će ti dati više od dvadeset dolara. Gadan je to život bez morala, ponosa, neko vrijeme se gadiš samo ljudima na to se i nekako navikneš, počneš da prihvataš to da se svi prema tebi ponašaju kao prema životinji bez osjećaja. Najgore je što ti se može desiti je kada se počneš gaditi sam sebi, kada misliš da ne zaslužuješ bolje i da je to pravi život za tebe. Mnogo boli dok se ne navikneš na sve to, a onda odrveniš, nije te više briga za glasine ni za to ko šta misli o tebi i ko će te kako gledati. Boli te, a nećeš da priznaš, nemaš snage da se boriš više protiv svega toga ni da se boriš za bolje, jer počneš da gubiš nadu da će sve to prestati, da ćeš se probuditi iz tog sna i saznati da je to bila samo noćna mora koja se nikada više neće ponoviti. Nadaš se da će te neko snažno zagrliti, poljubiti i utješiti, da će ti to sve jednog dana izgledati nestvarno i da se nećeš sjećati. Prestaneš maštati i vratiš se u bolnu stvarnost koja je jedina tvoja istina, život koji je ujedno i tvoja najgora noćna mora koja se probudažava i ne nestaje. Sve to spoznaješ dok se pripremaš za još jedan tvoj besramni nastup pred gomilom staraca i stranaca u prozirnom kostimu ...
Ponovo izađeš na scenu, ponese te ritam, pipne te ovaj pipne onaj i svaki tračak nade za boljim danima ode u pepeo, izgori u tebi, kao da nikada nije ni postojao.
Nema komentara:
Objavi komentar