Svako ko kaže da te razumije u potpunosti a nije u životu proživio ni djelić onoga što si ti, laže te.
Pokušava samo da zaustavi tvoju priču i kukanje.
Mrzim svoj život to je jasno kao dan. Ni sama ne znam zašto ga i dalje živim. Otkako znam za sebe ne sjećam se da mi se išta lijepo desilo. Svaki put kada bih pomislila da je moj život konačno dobio neki smisao, da će nadvijena tama nad njim nestati, uvijek bih se razočarala, jer kako je smisao došao tako je još brže i otišao. Svi oni tračci svjetlosti koji bi se probijali kroz tamu bili bi prekriveni još većom tamom, kao da nikad nisu ni postojali.
Mnogi me pitaju zašto se nikada ne smijem, kako to da sam stalno namrštena a onda kada im počnem pričati o svom životu počnu me i izbjegavati kao da sam zaražena nekom neizlječivom bolešću ili su oni samo navikli na savršenstvo, na život bez boli i patnje.
Dok se nisam udala živila sam u Las Colinasu sa ocom pijanicom, kabadahijom i majkom koja bi uvijek imala masnice po tijelu od njegovih bijednih udaraca.
Bolno je bilo gledati majku kako trpi njegove udarce i uvrede. Nikad nisam znala odakle ima toliku snagu da može podnijeti sve te bolove koje bi joj svakodnevno nanosio jer nikada nije bio trijezan i normalan.
Jedne prilike mi je reka: "Ćeri moja ne plači kada me tuče. Žena sam, mogu podnijeti sve. Ove modrice po mom tijelu jednoga dana će nestati. Samo mi se ti ne sikiraj."
Maksimalno se trudila da preda mnom prikriva bol koju trpi, a nikada nije znala da me svaku noć probudi jecajući od bolova.
Sve se to može trpiti izvjesno vrijeme ali sve ima svoju granicu.
Kako nismo imale gdje otići od njega, sa šesnaest godina odlučila sam da se udam u San Fierro za čovjeka koji je bio stariji od mene deset godina. Kao i svaki muškarac prije braka obećavao je kule i gradove, život iz snova, na što je majka pristala samo kako ne bih više morala gledati šta joj otac radi, kako bi me poštedila boli u životu. Ocu nije ni bilo bitno da li sam sa njima ili nisam, iako sam mu bila dijete nije me volio jer nisam bila muško.
Prvi mjesec dana braka stvarno je bio onakav kakav je obećavao. Posjećivali smo sva moguća mjesta u državi, išli na jedrenja, na večere, uživali u potpunosti.
Jedan dan sa posla nije došao naveče do dvanaest sati, na telefon se nije javljao, a onda je "gruhnuo" na vrata, ušao jedva stojeći i baš kao moj bijedni otac rekao: "Majku ti tvoju šta me zoveš dok pijem?!?!" , te krenuo sa udarcima.
Od tog trenutka sam počela da živim majčinim bijednim životom. Ni ja nisam imala gdje da bježim. Da se vratim kući nisam mogla, nisam imala snage da gledam nju u modricama, draže mi je bilo trpiti njegove silne udarce nego slušati njeno jecanje.
Život je glupac, to je definitivno. Ne razumijem kako jedan muškarac može svoje fobije da iskaljuje na jednon ženi.
Deset godina nakon brata, provedenog u jecaju i boli, njegova smrt nas je rastavila. Na kraju je umro od kafanske kapi, alkohol ga je razorio.
Nema komentara:
Objavi komentar