Dan kao dan protiče kroz dosadu, zatvorena i sama sjedim u kući otkako me muž napustio i otišao da živi sa ljubavnicom.
Već godinu dana moja jedina relacija kretanja je izlazak iz kuće otići na posao i vratiti se sa posla. Nisam htjela da izlazim kako ne bih srela njega sa njom, kako mi se ljudi ne bi smijali jer nisam znala biti dobra žena pa me muž napustio zbog druge.
Kolege na poslu često mi kažu da sam luda i da se opterećujem glupostima koje ne trebaju više biti sastavni dio mog života.
Kako me niko ne razumije?
Bili smo u braku pet godina, sa njim sam od svoje osamnaeste godien, jedini muškarac s kojim sam ikada bila je bio on. Planirali smo svoju budućnost, putovali zajedno, išli na večere, žurke, provodili se, baš, baš uživali.
Ne znam šta mu je falilo sa mnom, zašto je morao naći drugu?
Možda mi nikada ne bi ni priznao da ja nisam pretjerivala u svojoj šali, pa dobila odgovor upravo ono što sam očito htjela čuti. Svih pet godina vodio je dvostruki život, malo je spavao sa mnom, malo sa ženom najboljeg prijatelja. Upropastio je život osoba koje su ga najviše cijenile, poštovale i pomagale mu.
Danima već gledam u pozivnicu za žurku koju sam dobila. Nisam sigurna da mi je najbolja ideja da odem. I sama sam svjesna da ću ga sresti možda već na samom ulazu u klub. Sa mnom dok je bio nije propuštao ni jednu žurku a kamoli sa tom uglađenom flundrom koja ide na takve skupove samo kako bi "upecala" nekog bogatijeg frajera koji će finansirati sve njene gluposti, prvi je "presušio" pa sigurno ni drugi neće dugo potrajati.
Kako god smislim, promislim, kroz glavu mi prolaze riječi kolega sa posla, ja budala cijelo vrijeme sjedim u kući dok se on "šepuri" i provodi kao da je to moja sramota a ne njegova.
Još jedan dan sam protračila u glupo razmišljanje o njemu i šta bi bilo kad bi bilo.
Kako mi je preostalo još pola sata da se spremim i odem na zabacu, morala sam na sebe navuči prvo što sam našla i odjuriti brzinom svjetlosti.
Iako sam se odlučila da ću ići na zabavu, na putu do kluba premišljala sam se kao da me nečega bilo strah. Sreća pa nisam brzo odlučila da ću se vratiti kući, pa sam tako u pola razmišljanja našla se ispred kluba i zamislite koga sam prvog vidjela ....
Nema komentara:
Objavi komentar