Teško bi bilo opisati kako se čovjek osjeća kada ga svi ismijavaju i omalovažavaju, čudne se stvari u njemu bude i divljaju. Cijelo svoje djetinjstvo morala sam se kriti u nečijoj sijenci, svi bi mi se smijali kada bih se pojavila prava ja, onakva kakva sam zapravo a ne kako druge oponašam. Moje društvo je bilo doista čudno, na negativan način čudno, djeca iz finih i uglednih porodica koja se samo druže sa djecom iz višeg staleža. Kako nisam bila po njihovoj "mjeri" morala bih se kriti iza nekoga od njih, kao nečija igračkica koja služi samo za šprdanje i igranje, da, to je surovo itekako.
Uvijek sam im bila predmet ismijavanja i zezancije, zaboli to i ostavi dubok trag u čovjeku, dubok i neizbrisiv trag koji te prati cijeli život.
Mnogo puta sam se zaklela samoj sebi da ću biti bolja od njih, bolja i bogatija i duhovno i materijalno, da ću se ja njima smijati zato jer su tako očajni i ravnodušni, jer su razmaženi klinci iz bogatih obitelji koji ne mare za tuđe osjećaje i koji gledaju samo svoju korist u svemu što im je ispred nosa.
Godine su prolazile, mi smo rasli, oni su naravno naslijedili sve ono što su njihovi roditelji posjedovali dok sam se ja morala boriti za svoju budućnost kakvu sam uvijek zamišljala, mukotrpno raditi i slijediti svoje snove.
Jedan od najvećih snova bio je otvaranje kluba u Los Santosu. Da, pravog kluba u kojem bi se organizovale velike žurke, pravila ludnica i lom u pozitivnom smislu. Sama sam bila svjesna da za takav jedan klub treba dosta novca, da se treba pametno uložiti i dovoljno dobro "odigrati" sa poslom kako bi se uloženi novac povratio i barem udvostručio. Vrijeme je prolazilo, ja sam pomalo skupljala neki novac koji naravno nije bio dovoljan ni za što a kamoli za jedan takav klub, kako sam stupila u stalni radni odnos imala sam mogućnosti da dignem kredit sa hipotekom kako bih pokrenula samostalni posao. Teško je bilo donijeti odluku o kreditu a pogotovo tolikoj svoti novca za koji je potrebna hipoteka a svjestan biti da sve to možeš u jednom danu izgubiti. Nakon dugog razmišljanja konačnu odluku sam donijela, digla kredit i kupila klub koji dugo vremena nije u funkciji. Čim sam dobila novac počela sam sa preuređivanjem, smišljanjem marketinga, skupljala stare poznanike koji bi mogli da rade u klubu a onda i nakon par mjeseci konačno otvorenje kluba.
Od samog početka klub nije dobro poslovao, samo otvaranje bilo je čisti promašaj, mjesec po mjesec, dođe i kraj godine a ja sa klubom u totalnom minusu, jedva da uspijem zaraditi da mogu ratu kredita platiti, nisam imala prevelikog izbora, morala sam zatvoriti klub. Novac koji sam uspjela sačuvati morala sam dati za rate i pustiti svoje snove da ostanu samo snovi ...
Nema komentara:
Objavi komentar